Prikazani su postovi s oznakom sarajevo. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom sarajevo. Prikaži sve postove

četvrtak, 24. listopada 2013.

Sarajevski polumaraton, drugi put


Ista meta, isto odstojanje samo je ovaj put cilj bio završiti trku s novim ličnim rekordom. Željeno vrijeme je bilo 1:50. Znala sam da to mogu lako postići i približno sam ostvarila to vrijeme, 1:50:54. Odlično vrijeme na stazi, koja, kako kažu mnogo iskusniji trkači, nije od onih lakših. Ne smijem biti nezadovoljna jer kad sam pogledala plasman žena iz BiH koje su završile trku, shvatila sam da sam u toj kategoriji stigla šesta! Ipak, znam da sam mogla trčati i bolje vrijeme, evo i zašto.



Nakon analize prolaznog vremena po pređenim kilometrima, vidjela sam da sam u tom prvom dijelu trke nepotrebno izgubila par minuta jer sam bila bez pejsmejkera i predstave o tome kako trčim. Pri tom, sretala sam neke prijatelje trkače i razgovarala s njima, bodrila ih i tek nakon pređenih 1,6 km, kada se iz trkačke aplikacije koju koristim javila teta da mi saopšti da je moje prolazno vrijeme oko 6min/km, shvatila sam da sam zaboravila po šta sam taj dan došla i da treba da pustim korak. Ubrzo sam uspjela spustiti prosjek na 5,05 min i zadržati ga skoro do jedanaestog kilometra.



Trku sam završila kao da je to bio malo zahtjevniji trening, skoro bez graške znoja na čelu. Uživala sam cijelom stazom, nisam se forsirala jer sam trčala sama pošto sam na startu u gužvi izgubila grupu s kojom sam trebala krenuti. Slušala sam muziku i jedinu krizu sam imala pred kraj kad je stala playlista a nije mi se dalo preturati i pokretati novu. Od tog trenutka nisam više imala ni vezu sa trkačkom aplikacijom ni ideju o prolaznom vremenu sve do samog kraja trke. Upravo muzika je bila drajv koji me pokretao i držao mi dobar ritam. Tu gdje sam ostala bez nje je inače teži dio staze tako da sam onda mentalnu snagu morala crpiti „na suvo“.

Još jedna stvar me usporila. Nije lako trčati sam i obarati lični rekord. Uz dobrog pejsmejkera ili nekog od prijatelja ko je trčao malo brže od mene, mogla sam izvući svoj maksimum. To je sigurno nekih 2-3 minuta brže i realno vrlo ostvarivo. Otuda moje malo nezadovoljstvo rezultatom jer znam da sam trčala u zoni komfora, bez previše napora. Upravo iz tog razloga, naredni sarajevski polumaraton mi se čini još većim izazovom od dosadašnja dva jer bi ga sljedećeg septembra trebalo istrčati ispod 1:50!



Mojih prvih pretrčanih 21.0975 m


Znate ono kad vam kroz glavu sine ideja kao munja toliko snažno da vam poslije nje više ništa nije isto?! Baš tako sam se nakon kraćeg unutrašnjog dijaloga sa samom sobom u vezi sa rezultatima testa fizičke spremnosti koji sam radila zapitala: „Pa dobro, ako već hoćeš trkački izazov u životu, zašto ne istrčiš konačno bar jednu ozbiljnu trku?“. Godinama sam uvijek kasnila da se blagovremeno prijavim na neku od gradskih trka koje su se u Sarajevu organizovale različitim povodima a koje sam vidjela kao izazov da testiram svoje noge i izdržljivost. Rezultati testa kojim sam imala priliku provjeriti svoju fizičku spremnost pokazali su da imam izuzetnu kondiciju kao i okretnost i solidnu eksplozivnost što me ponukalo da sebi postavim ključno pitanje: „Kad ćeš, ako ne sad?“.

Znate ono kad vam se u par dana dese stavri koje u sinergiji jedna s drugom iskristališu ideju koja ubrzo postane jedan od životnih orjentira?! Tako sam upravo tih dana čitala na internetu o sarajevskom polumaratonu i razmišljala da bi upravo to mogao biti pravi izazov za mene. Istovremeno sam na poslu organizovala seminar na obližnjoj planini za koji je bilo potrebno učesnicima obezbijediti smještaj i prevoz. Ispostavilo se da je kolega kojem nije trebao prevoz jer je došao biciklom (30ak km s oko 1000m uspona) zapravo maratonac i jedan od organizatora sarajevskog polumaratona. To je bila nova okolnost nakon koje više nije bilo povratka. Istrčati polumaraton, to je bila odluka koja me s nivoa aktivnog trčkarala lansirala u svijet aktivnih trkača! „Kad ću, ako ne sad,“, odzvanjalo je u mojoj glavi.


Prvo što sam odlučila uraditi je bio inicijalni test na 11 km koji je trebao pokazati jesam li ja bar na pola puta do cilja. Iako sam istrčala željenu dužinu bez hodanja i opterećenja prolaznim vremenom, moram priznati da je nakon testa hodanje bilo poprilično bolno, naročito penjanje uz stepenice (tad nisam znala da se uz upalu mišića lakše peti uz stepenice unazad). Kad sam se dočepala željenog sprata i svoje sobe, sačinila sam lični plan treninga. Ne pisani, već u glavi. Imala sam dovoljno vremena da se bez žurbe od marta do kraja avgusta spremim za polumaratonsku trku koja se u Sarajevu organizuje treće nedjelje mjeseca septembra. Odluka je bila da sedmično trčim 1-2 kraća treninga (2 optimalno po 7-8km) i nedjeljom jedan dugi koji bih mjesečno produžavala za po 1-1,5 km tako da u septembru na poslednjem treningu pred nastup istrčim 18 km. „Ako možeš 18, možeš i 21“, rekli su mi.

Držala sam se plana. Trčala. Čitala o trčanju i trkačkim programima. Razvijala svijest o trkačkoj kulturi. Čitala o Tarahumarama, meksičkom plemenu čuvenih ultramaratonaca. Trčala. Konsultovala se sa iskusnijim trkačima. Regrutovala još jednog trkača za pohod na polumaratonsku stazu. Korigovala ishranu. Trčala. Korigovala tehniku trčanja. Učila kako brzo da oporavim tijelo nakon napornih treninga. Nije bilo lako al sam od prvog dana bila sigurna da ću stazu nešto malo dužu od 21 km istrčati bez problema. Trebalo je još samo sebi postaviti realan cilj za koje vrijeme. „Trči ispod 2 sata“, rekla sam sebi. Tako je i bilo. Svoj prvi polumaraton sam završila za 1:54:56!