Prikazani su postovi s oznakom sport. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom sport. Prikaži sve postove

srijeda, 17. veljače 2016.

I kissed a girl and I liked it



Sve češće poznati svjetski brendovi putem kampanja ili podrške koju daju organizacijama koje se bave seksualnim manjinama otvoreno promovišu prava LGBTIQ populacije. Povodom Valentinova, odnosno Dana zaljubljenih, adidas je, na svom nalogu na Instagramu, uz poruku „The love you take is equal to the love you make" objavio fotografiju koja nagovještava dvije djevojke u trenutku u kojem najvjerovatnije razmjenjuju poljubac. Nimalo slučajno, obje akterice na fotografiji nose novi model adidas Pure Boost X, patike za trčanje dizajnirane samo za žensko stopalo čija je globalna promocija započeta nekoliko dana ranije. I nimalo slučajno u poruci koja je preuzeta iz pjesme Beatlesa „The End“ stoje riječi "ljubav" i "jednakost" kojima se zapravo sažima ideja ravnopravnosti za koju se LGBTIQ agenda zalaže. Nimalo neočekivano, objavljeni sadržaj je već do ponedeljka imao skoro 100.000 komentara među kojima je bilo onih koji su s odobravanjem podržali akciju ali i homofobnih stavova protiv kojih se adidas borio šaljući im emotikon s poljubcem. :-*

nedjelja, 4. siječnja 2015.

Školsko takmičenje u bacanju pogleda u vis



Ispričaću vam anegdotu koju sam više puta prepričavala i svaki put mi je izgledalo kao da opisujem scenu iz nekog skeča Nadrealista ili kakvu montipajtonovsku situaciju apsurda. Doduše, tema iz naslova je preuzeta iz jedne epizode tzv. ratnih Nadrealista u kojoj se akteri takmiče u disciplini bacanja pogleda u vis. U ovom konkretnom našem slučaju, riječ je o istinitom događaju koji reflektuje surovu realnost školskog sporta u BiH, a vjerujem i šire jer npr. u Beogradu, metropoli poznatoj po noćnom provodu i megaprojektu grada na vodi, još uvijek postoje škole koje nemaju salu za fizičko vaspitanje. A priča ide ovako.

četvrtak, 24. listopada 2013.

Djevojčice, djevojke, žene na trčanju


22.09.2013. godine u Sarajevu je održana prva trka koja je u cilju promocije aktivnih i zdravih životnih stilova, na Vilsonovom šetalištu okupila djevojčice, djevojke, žene koje su došle istrčati 3km dugu stazu. Trka je nazvana „Djevojke na trčanju“ što je izazvalo online rasprave i polemike. Kako jezički, politički ostati korektan i opisati grupu za koju je trka bila namjenjena a da mi ne zamjere lingističari/ke, političari/ke, feministi/ce i ostali. Pripadnice slabijeg/nježnijeg pola odavno nisu, ako hoćete da ih nazovem ljepšim polom, mnoge će se uvrijediti jer se onda podrazumjeva da se posmatraju samo kao objekat pa da trče isključivo da bi bile lijepe. Dame? Drugarice?



Jednostavno rečeno, tamo su bile trkačice. Mislim da sam upoznala jednu od najmljađih učesnica trke jer smo zajedno pretrčale kraću dionicu držeći se za ruke i razgovarajući. 7 joj je godina i osim mog društva tokom trke, uglavnom je trčala sama. Oduševila me svojom voljom i odlučnošću da trku završi do kraja. Bile su tu još osnovnoškolke, srednjoškolke, studentice, djevojke, udate i razvedene, žene srednjih godina, dame zrele dobi. (Any objections so far?) S obzirom da je trka održana prvi put i uzimajući u obzir kulutru osporavanja koju ovaj grad njeguje, bilo nas je dovoljno. Dovoljno da isto ponovimo i naredne godine, tad u većem broju i pomognemo i drugima da se odluče na trčanje, ne zbog izgleda, ne zbog cool trenda, nego zbog zdravlja, druženja i podrške.



Mnogi su sebi dali za pravo da kažu kako je bacanje para organizovati trku koja poziva žene na bavljanje sportom jer su žene ravnopravne u bh sportu još od bivšeg sistema pozivajući se na neke sportistkinje koje su ostale zapamćene po svojim uspjesima u košarci, skijanju ili nekim drugim sportovima. Više je razloga zbog kojih se želim zadržati na ovim tvrdnjama.

Da su žene u sportu neravnopravne potvrdiće vjerovatno velika većina djevojčica, djevojaka i žena koje su u klupskim sportovima u kojima su uglavnom u sjeni svojih muških kolega. Baš kao što reče moja prijateljica čije kćerke igraju fudbal u najboljem bh klubu i u A i U19 reprezentaciji naše države, žene treniraju kad muškarci završe, preskačući preko ograde jer čiko koji inače čuva stadion neće ili ga niko ne plaća da bude tu dok cure igraju lopte! A onda idu kući oznojene u mokroj opremi jer nema ženskih svlačionica.

Godinama je jedna od ikona ženske košarke ne samo na prostoru bivše SFRJ nego i Evrope bila žrtva porodičnog nasilja. Raziji Mujanović koja je konstitucijom odavala utisak nezaustavljive siline i muške snage, su trebale godine ohrabrenja i podrške kako bi prekinula patnju i razvela se od nasilnog muža. Koliko je puta s modricama koje se ne mogu sakriti došla na trening a da se niko nije odlučio prijaviti nasilnika. Uostalom, to je tad bila privatna stvar supružnika, a danas kad je krivično djelo, situacija nije ništa bolja jer je u protekloj godini 11% žena bilo izloženo nekom obliku nasilja.  

Novac potrošen za organizaciju ove trke je uglavnom (ili 100%) norvešeki. Ako iko treba da se buni zbog načina njegovog trošenja onda su to isključivo kraljica Sonja, Vlada, građani i građanke Norveške. Kad već govorimo o zemlji-donatoru, zanimljivo je spomenuti da su Norvežani 2010. godine organizovali maraton na kojem je učestvovalo blizu 16.000 trkača od čega su skoro 50% bile žene. Radi poređenja, vrijedi istaći da su na poslednjem sarajevskom polumaratonu od ukupno 419 učesnika koji su završili trku, 94 žene što je oko 22%. Od ukupnog broja žena koje su trčale, 35 su bh državljanke. Zar to nije statistika koja pokazuje da nas malo u BiH trči? Uostalom, trčanje je izuzetno koristan i jeftin sport zbog čega treba insistirati na njegovoj masovnosti. 

Upravo razmišljam o venecuelanskom filmu "El Sistema" koji govori o programu muzičkog obrazovanja za svu djecu u ovoj južnoameričkoj zemlji. Finansiran je javnim sredstvima i ima za cilj da djecu, uglavnom iz siromašnih porodica, skloni sa ulica. Utopija ili ne, ali i sport bi trebao učiniti dostupnim svima na isti način.    



Glavni organizatori trke nazvane „Djevojke na trčanju“ su muškarci, njih trojica, dugogodišnji trkači koji su inače jedini zaslužni što Sarajevo ima polumaraton. Moram priznati da su oni moji drugari i da su mnogo doprinijeli mojim trkačkim poduhvatima. Istina je da je možda po koja žena asistirala u organizaciji trke ali su oni i u ovom slučaju osmislili i rukovodili njenu realizaciju. I to mnogo govori o nama ženam. Gdje smo bile sve mi sposobne i aktivne da umjesto njih organizujemo trku ili kakvu sličnu aktivnost? Sve i da jesmo to same uradile, onda bi neki vjerovatno rekli da smo to uradile u svrhu samopromocije i opet ne bi valjale nikome! Čak ni ženama!

Sarajevski polumaraton, drugi put


Ista meta, isto odstojanje samo je ovaj put cilj bio završiti trku s novim ličnim rekordom. Željeno vrijeme je bilo 1:50. Znala sam da to mogu lako postići i približno sam ostvarila to vrijeme, 1:50:54. Odlično vrijeme na stazi, koja, kako kažu mnogo iskusniji trkači, nije od onih lakših. Ne smijem biti nezadovoljna jer kad sam pogledala plasman žena iz BiH koje su završile trku, shvatila sam da sam u toj kategoriji stigla šesta! Ipak, znam da sam mogla trčati i bolje vrijeme, evo i zašto.



Nakon analize prolaznog vremena po pređenim kilometrima, vidjela sam da sam u tom prvom dijelu trke nepotrebno izgubila par minuta jer sam bila bez pejsmejkera i predstave o tome kako trčim. Pri tom, sretala sam neke prijatelje trkače i razgovarala s njima, bodrila ih i tek nakon pređenih 1,6 km, kada se iz trkačke aplikacije koju koristim javila teta da mi saopšti da je moje prolazno vrijeme oko 6min/km, shvatila sam da sam zaboravila po šta sam taj dan došla i da treba da pustim korak. Ubrzo sam uspjela spustiti prosjek na 5,05 min i zadržati ga skoro do jedanaestog kilometra.



Trku sam završila kao da je to bio malo zahtjevniji trening, skoro bez graške znoja na čelu. Uživala sam cijelom stazom, nisam se forsirala jer sam trčala sama pošto sam na startu u gužvi izgubila grupu s kojom sam trebala krenuti. Slušala sam muziku i jedinu krizu sam imala pred kraj kad je stala playlista a nije mi se dalo preturati i pokretati novu. Od tog trenutka nisam više imala ni vezu sa trkačkom aplikacijom ni ideju o prolaznom vremenu sve do samog kraja trke. Upravo muzika je bila drajv koji me pokretao i držao mi dobar ritam. Tu gdje sam ostala bez nje je inače teži dio staze tako da sam onda mentalnu snagu morala crpiti „na suvo“.

Još jedna stvar me usporila. Nije lako trčati sam i obarati lični rekord. Uz dobrog pejsmejkera ili nekog od prijatelja ko je trčao malo brže od mene, mogla sam izvući svoj maksimum. To je sigurno nekih 2-3 minuta brže i realno vrlo ostvarivo. Otuda moje malo nezadovoljstvo rezultatom jer znam da sam trčala u zoni komfora, bez previše napora. Upravo iz tog razloga, naredni sarajevski polumaraton mi se čini još većim izazovom od dosadašnja dva jer bi ga sljedećeg septembra trebalo istrčati ispod 1:50!



Umjeće trčanja i ratovanja



Duh (ne)trkača u tebi

Trčanje, druženje sa trkačima, gledanje filmova i čitanje knjiga o trčanju vas vremenom profiliše kao trkača. Na taj način izgradite svoj stav o brojnim pitanjima koja okupiraju, skoro bez izuzetka, sve trkače. Šta obući i obuti, kad i šta jesti, šta piti, kako, gdje i s kim trčati, koliko puta - samo su neka od pitanja a knjige, blogovi, sajtovi, emisije, filmovi i stripovi neki od medija putem kojih su autori pokušali podstaći raspravu i dati odgovore na njih. Jedan od meni najorginalnijih je svakako strip „The Terrible and WonderfulReasons Why I Run Long Distance“ čiji autor je Matthew Inman, alias the Oathmeal.

Posebno mi je orginalno njegovo objašnjenje po kojem ne udara trkač u tzv. zid prilikom fizičkog i mentalnog zamora već ga je „blerch“ ili debeli, bijeli anđelak koji je zapravo prokleta, lijena zvijer i koji ga prati na trčanju uspio nagovoriti da odustane od treninga ili trčanja. „Blerch“ ili duh netrkača je vaš najveći neprijatelj. On je vaše drugo ja, ono koje bi da ostane kući i uživa uz tv, poždere dva hamburgera i pomfrit, popije kolu samo da bi podrignuo i napravio mjesta za parče torte na kraju.    



Zarobljen je u vašem tijelu i do sad mu je bilo prilično ugodno i ležerno dok ste bili u zoni komfora. Sad kad se lomite u želji da se aktivirate ili pojačate treninge, on je tu da ospori svaku akciju i njegov najveći uspjeh je kad vas zalijepi za kauč i LCD monitor.  „Vidi kakvo je vrijeme, pa ko još trči po kiši?“, „Smijaće ti se ljudi kad te vide da pod stare dane trčiš?“, „Šta će ti to, dovoljno si zgodna? A i ako ima viška, zar nije lakše da uradiš korekciju?“, „Pokvarićeš frizuru!“, „Hajde kući, znaš kakve ti je bifteke žena ostavila u frižideru“ - sve su to agrumenti kojim vas želi odgovoriti od vaše zamisli da taj dan izađete iz kuće i trčite. Ako ne uspije u tome i vi ipak istrčite vani pokušavajući da otresete to dosadno gunđalo sa ramena, onda će vas obeshrabrivati tokom treninga, usporavati, zabrojavati u računanju kilometraže, govoriti vam da je dosta jer se krećete sporije od kornjače. Tad pojačajte muziku na playeru ili pustite da ga trkač u vama urlikom zvijeri ućutka. Bar privremeno.

Trebate znati da čak i oni najbolji trkači imaju svog Blercha koji ih prati. U svojoj knjizi o trčanju, japanski pisac Haruki Murakami prepričava anegdotu kada je kao novinar imao priliku ragovarati sa olimpijskim maratoncem Toshihiko Sekom i upitao ga sljedeće: Da li se trkaču tvog kalibra desi da mu se taj dan ne trči, da ne želi trčati i radije bi ostao da spava?“. Uslijedio je vrlo jednostavan odgovor: „Naravno. Svo vrijeme.“ Murakami je zapravo htio reći da koliko god voljeli trčanje, i kojeg god trkačkog kalibra da smo, svi imamo dane kada nam se ne trči, kada smo letargični i pokušavamo pronaći hiljadu razloga zašto bismo taj dan trebali ostati kući. Ukoliko ste početnik, dobro je znati da su to iskušenja koja prolaze i oni najbolji. Samo su oni pronašli način kako da im se odupru, inače ne bi bili to što jesu.