Da u mjernom sistemu postoji jedinica za sreću,
onda bi nama koji trčimo trail ta jedinica bio kilometar istrčan kroz Istru,
ili preko Pešterske visoravni, Trebevićem ili Fruškom Gorom ili bilo gdje na
ovoj planeti gdje naša (ne)kultura nije uzurpirala prirodu! Jeste da su za tu sreću
presudni endorfin i runners high koji trkači takođe doživljavaju na cesti ali
trčanje u prirodi, pa makar se ona pokazivala u svoj svojoj silini i
brutalnosti, donosi potpunije iskustvo, ako hoćete, transcendentalno.
Trčeći zemljanim puteljcima, po grebenu, niz
potok, po vrtači, proplanku ili kakvoj vrleti, koliko god dugačka staza bila, i
koliko god da smo fizički spremni i brzi, uviđamo da je priroda nesagledivo veća,
da smo samo jedan njen mali dio i da je jedini način da se suočimo sa sopstvenom
prolaznošću zapravo da se prepustimo toj višoj sili. To u gradu prosto nije
moguće jer smo izdvojeni od prirode i poduprijeti gradskim zidinama kao
stubovima moći kulture kojoj pripadama, lažno napuhali svoj ego i uskraćeni
pogleda s visine ili pogleda u daljinu, ograničeno bacamo pogled u vrh svojih
trkačkih patika ili super skupi sportski sat koji nam pokazuje vrijeme i
pređene kilometre.
Da li vam se ikada desilo da dok trčite u šumi
osjetite kako se briše granica vašeg fizičkog bića i kako postajete dio neke
više enegrije koja vas okružuje? Meni jeste i moram priznati da je osjećaj oslobađajući.
Pomogne mi da na kozijoj stazi patikama dobro ugazim svoj ego, da suzbijem
sujetu, razbijem predrasude i kroz unutrašnji monolog sama sebi kažem: „mala, nikad
se ne furaj da si neko“!
Ultra trail (ni)je tako ozbiljna stvar
Istrčati 65km od Buzeta do Umaga u okviru
prestižne trail trke „100 milja Istre“ je zapravo samo finiš višesedmičnih
priprema u okviru kojih sam četiri puta istrčala maraton na dužini s usponom a
sedmično nekad ukupno trčala 100ak kilometara. Zvuči brutalno i jeste ali samo
iz razloga jer je zaista potrebno mnogo odricanja da bi se stiglo na svaki
trening, ishendlovale sve obaveze a da pri tome ne odeš u kućnim papučama na
posao, ne zaboraviš dijete na rafu u supermarketu ili ne zguraš mačku u mašinu
za pranje veša u kojoj je uglavnom trkačka oprema. Ultre su ozbiljna stvar jer
se navučeš na te kilometre po neravninama koje su milionima godina pravile tektonske
ploče, nabirale zemlju i stijene i stvarale najfantastičnije reljefe kako bi ti
sad trčao njima. Osjećaš se kao da je sve to stvoreno samo da bi se kretao i
uživao u pokretu.
Na ultrama su ozbiljni kilometri u pitanju al su
ljudi na tim dužinama krajnje neozbiljni. Pa to je hrpa pozitivnih likova iz
druge dimenzije, zaluđenika koji su došli istrčati 100-200 kilometara i kroz
noć, blato, kišu a nekada i snijeg izboriti se sa svojim demonima. Nisu tu samo
mršavi trkači i trkačice vretenastih mišića, suvonjavog i izmorenog lica koji,
doduše, jesu najčešći tip koji se sreće. Tu su trkači najrazličitijih konstitucija:
manji, veliki poput divova, oni sa siluetama u obliku kruške, jabuke, dijamanta
ili pješčanog sata! Ovo vam govorim jer još uvijek ne mogu oprostiti jednoj
kruškolikoj bibave guze koja me sprašila negdje na 40. kilometru i ostavila da
razmišljam o lakoći s kojom je napredolava na stazi. Čak se činilo kao da uopšte
ne trči! Imala je neke obične patike na nogama, kratke soknice i tanke pamučne
helanke ispod kojih su se nazirale tange pa je taj bibavi dio još slobodnije
poigravao. Dakle, bez skupe opreme i crossfita!
65 km samoće
Bez obzira na ljude s kojima trčiš u ekipi ili
koji su oko tebe, na stazi si sam. Drugi su tu da ti pomognu ako zatreba, da se
slikaš s njima, razmjeniš po koju riječ ali si zapravo na stazi sam sa svojim
mislima. Po ko zna koji put, i sa starta Istarske 65-ice sam krenula u društvu
koje sam vrlo brzo izgubila tako da sam već od 10-og kilometra sama. Ide mi OK. Od kiše i hladnoće sam se zaštitila vrećom za smeće. Srećem ljude, upoznajemo se, razgovaramo o ličnim trail iskustvima. Dosta njih
je prvi put na ultra maratonu. Ne znam tačno na kom kilometru, ali blizu
polovine, na jednoj uzbrdici, sustižem trkačicu, koja mi se u trenutku dok
uporedo trčimo stazom obraća i kaže: „Ti si Sanja Kavez?“. „Da, Kavaz“. „Ja sam
Draga Žbontar, prijateljice smo na Facebooku“. „Oh kako ti pristaje ime, draga ženo“
pomislih. Razmjenismo par rečenica. Saznajem da je iz Slovenije, zaposlena je,
djeca su odrasla, aktivno trči već par godina. Nastavljamo da pratimo jedna
drugu cijelom stazom, ali bez mnogo priče. Pred kraj dogovoramo da li ćemo
paliti čeone lampe. Odpuhujemo kad saznajemo da umjesto očekivana 3 zapravo
imamo 5 kilometara do kraja. Gasamo po travnatoj stazi, gledamo u pravcu
osvjetljenog Umaga i čini nam se da svjetla stoje i da se ne primičemo cilju.
Stižemo do ceste, ja razmišljam da se dugo nisam
obradovala nekom asfaltu kao umaškom te večeri. Ulazimo u cilj Draga i ja
zajedno. Grlim je i zahvaljujem joj se što je sa mnom podijelila te najljepše, najteže i najduže kilometre. Bez nje bi sve bilo
drugačije. Uzvraća mi istim riječima. Epizoda koju sam opisala je
univerzalna, desila se mnogima. Isto sam sutra ujutro pročitala iz zagrljaja
dvojice trkača, jednog Srbijanca i jednog Hrvata, koji su 173 km pretrčali
zajedno. Pomislih kako smo na stazi svi isti paćenici koji su došli istrčati do
cilja i često u agoniji koju prolazimo, dočekujemo sapatnike na stazi bez
ikakve predrasuda ko su, odakle i kako se zovu. Ultra je katarzično iskustvo do
kojeg se stiže na talasima agonije i sreće koji naizmjenično sustižu jedan
drugog. Upravo na tim talasima svi jurimo ka cilju u kojem ćemo sa žuljevima na
stopalima i bez noktiju na prstima stati i upoznati se sa svojim boljim „ja“.
100 miles of Istria Review
Ne bih da trošim svoje i vaše vrijeme sa puno
priče o organizaciji same trke. Odlučila sam dati pregled ključnih stvari i ocjeniti ih u
rangu 1-5.
Segment
Ocjena
Komentar
Prijave
5
Jednostavne, putem weba
Startnina
5
Vrijedi svakog centa
Startni paket
5
Salomon majica, Compressport navlake
Komunikacija sa trkačima
5
Višejezična, blagovremena, korisna
Preuzimanje brojeva
5
Bez gužve, zabuna
Prevoz do starta
5
Bez kašnjenja, gužve
Start trke
5
Na vrijeme, još da nije bilo nevrijeme
Staza
5
Prelijepa, raznovrsna
Markacija
5
Na nekim mjestima na svakih 10-20m
Okrepe
5
Čini ti se zapravo da trčiš s gozbe na gozbu
Cilj
5 +
U cilju dobijete medalju a kombi vas vozi do
hotela gdje vas čeka večera/ručak. Poslije vas uredno vrate kući na spavanje
tako da možete popiti koje pivo više.
Volonteri
Ljubazni, odmjereni, profesionalni. Vjerujem da
ne bi odbili ni da zatražite masažu stopala.
Ručak/večera za finišere
5
Klopa za sve ukuse i prohtjeve
Fotografije i snimci
5+
Čak i u mraku, magli, kiši, snijegu, fotografi
su sve dokumentovali maestralno
Proglašenje
5
Ceremonija na kojoj se svi osjećaju važnima
Nagrade
J
Ne znam šta su, al vjerujem da su vrhunske
Zbog svega navedenog, čestitam direktoru trke, Alenu Paliski, i cijeloj ekipi sportsko-rekreativnog kluba Alba i sportskog društva Trickeri kao i volonterima, svim sponzorima na uspješnoj organizaciji trećeg po redu izdanja ultra traila "100 milja Istre".
Blatnjave staze i patuljci u noći
Za kraj, prenosim vam tri izvještaja sa sve tri trail trke koje su se 17-19.04. trčale u Istri. Dva su pisana, jedan je video. Sva tri su o učešću sjajnih cura koje sam ponosna što poznajem. Prva je Ingrid Nikolesić. U cilj
65-ice je stigla druga. Na ceremoniji proglašenje pobjednika nije bila jer je
tog jutra bila pejserka na polumaratonu u Rijeci za vrijeme 1:40. Druga je Iva Matina, Zagrebčanka, trekerica i instruktorica fitnesa. Treća, Marina Nikolić, ultrašica iz Beograda, je završila trku na 173 km
halucinirajući o patuljcima i brdima koja plešu. Sva tri zaslužuju vašu pažnju!
Ingrid Nikolesić, 65 km, 7h 15min, Buzet-Umag
Rezime dana: T3, T4, espresso, nema vrhnja, kiša, kiša, start,
Niiiiikolaaaaa, nisam ti ja majka!!! kiša, medvjedji luk, ali ono livada
cijela, i sve miriše, a u luku daždevnjak, pa još jedan, pa blato, potok,
blato, potok, kiša, hladna voda u potoku, cesta jeeeeee, brdo, brdo i
smišljanje rečenice jedne jedine, koja mi ipak neće trebati, da i kiša fkors i
neki mali vjetrić i ja sami....i zašto se sve to dešava...gospodjo stavite mi
rukavice? gel, voda, nizbrdo i pljus u blato, blato, blato, blato, kiša, gel,
voda, jebem ti blato, kiša, kiša, brdo, kiša, aaaaaaa cesta nema blata, jebem
ti vjetar, kako sad tako jak vjetar, alo?! daj prestani puhati!!! kiša, iglice
u kvadrima što je to, pa mogla si se toplije obući pa se ne bi smrzla, to su
iglice... čips, čips, čips pa opet blato, kiša, blato, kiša, blato, pa dokle
više blato, brdo, brdo, blato, čips, čips...i kaže on meni čips nije zdrav! ma
daj, a što mogu kad ga volim, mislim taj čips pomenuti....cesta, jeeee, kratko
jer opet jebem ti blato, a kiša, kad je stala kiša?! otkud tolko blato, pa imam
još gelova!!!! gel, voda, sljedeći po ps-u za 20 min, jebem ti blato, blato u
tenesicama i na tenesicama hmmmm, koliko su sad teške? da ih je izvagati?
blato, blato, jel prošlo 20 minuta za taj gel?...blato, pa malo ceste opet i
cilj i čips
Uglavnom, često me pitaju o čemu razmišljam dok trčim Iva Matina, 110, 110 km, 20h 25min, Lovran-Umag
Marina Nikolić, 173 km, 44h 17min, Labin-Umag
DA LI SAM VIDELA PATULJKA!?
Najavljuju kisu za subotu, plasim
je se, ali kako svima, tako i meni, zar ne!? Nisam od secera, necu se otopiti,
a malo blata bice cak i zanimljivo... :-)Eh, poce kisa jos u petak, na samom startu. Dobro, to je samo 173km,
izdrzacemo. :-)Nikada se vise nisam radovala na
startu, nego sada, mozda zato sto je to moja najduza trka do sad, najveci
izazov, krecem u borbu protiv sebe... Bas tako sam ponavljala sebi: "Run
your own race!" (Nickademus Hollon)... Nije me zanimalo ostalih 250+ ljudi
na startu, nece trcati umesto mene, sama moram da izguram do kraja. 10, 9, 8, 7... 3, 2, 1, START!!!
Ispade cvetic sa kose... Suze... Ali dobijam ga nazad vec posle par kilometara
:)))) SRECA, RADOST!!!
Odmah mi je jasno da ta trka nije
samo 173km... to je 173km po terenu po kom je tesko i hodati, po magli, po
mraku... Ali, trcim, uzivam u svakom kilometru, ne plasim se mraka, ne ometa me
magla ni sparina, jedino mi smeta jakna i pitam se sto sam je ponela.
"Ipak je trebalo da trcim u majici, a ne da slusam druge i ponesem
jaknu..."
17h nakon pocetka trke borim se
da me vetar ne oduva sa vrha, krijem lice jer svaka kap kise boli kao ubod
igle, krijem sake u rukave jer prste vise ne osecam od hladnoce, i razmisljam
da li bi dosli po mene ako bih sela tu i pokrila se folijom... Hocu kuci!!! Ne
mogu vise, previse je hladno, satima se penjemo na vrh, satima nas vetar ubija,
tresemo se, a treba se spustiti jos 10km po blatu do kontrolne tacke. :-(A tamo me ceka jos jedna jakna, za
koju sam se takodje pitala zasto sam je ponela... Sreca pa nisam bila
tvrdoglava ovog puta, pa sam poslusala trkace, i spakovala jakne...
"Odustacu, previse je hladno!" Padam 2 puta u blato, celom tezinom na
kuk, pa na ledja, placem od muke, a tih 10km spusta nikako da prodje.
...Kazu da sam u Buzet dosla
pokisla i nasmejana, misle da mi nije bilo tesko... Ja sam se samo smejala od
srece sto vidim ljude, sto imam gde da se sakrijem od kise, sto mogu da skinem
sa sebe mokre stvari koje nosim 20h, sto mogu da popijem caj, sto mogu da
sednem... NIKADA SE NISAM TOLIKO SMRZLA!!!
Daju mi stvari, ali blato u koje sam padala prodrlo je i u moje pore, a nemam
tus, nemam ni peskir, sobica u kojoj se presvlacim je ledena, i na sebe tako
prljavu samo navlacim suve stvari. Nepromocive patike su mi pune vode, a nemam
druge, jer ko je ocekivao da ce nepromocive patike biti mokre... Suve carape u
mokre patike... I sta sam uradila!? Samo cu napraviti zuljeve... Silazim medju
ljude, hipotermicare... Svi se tresu, svi odustaju, a volonter i trkaci sa
kojima sam presla jedan deo staze me mole da i ja odustanem... Kisa ne staje,
kazu da nas pravo blato tek ceka (i, ne, nisu slagali), i ja odustajem. Crkao
je telefon od kise, i ne mogu sebi da dozvolim da odem u sumu sama bez
telefona... Sedim sama, suze krecu... "Zar bas na ovoj trci da
odustanem!?" Stavljam kapuljacu, izuvam se i na noge stavljam flastere
preventivno i navlacim neke kese od napolitanki (to je sve sto su mogli da mi
nadju), i nadam se da cu uspeti da zavrsim trku... Ne mogu da odustanem, ne
zelim... Tesko je, ali sta sad!? 2 jakne ce valjda pomoci da mi bude malo
toplije.... Trcim i placem... Placem jer sam srecna sto nisam odustala!!!
Skupila sam...hrabrost, i nastavila!!! Ma, bravo, Marina!!!
Pravo blato nas je tek cekalo,
kao sto su rekli... Zivo blato... 124. km, popela sam se na Zamask, i momcima
na osmeh uzvratila sa: "Zovite prevoz, odustajem!" Toliko blata, zabe
koje krekecu kilometrima, nije to za mene... Dosla sam da uzivam na Istri, ne
da se valjam u blatu. Idem kuci, u zagrljaj svom decku!!! Opet je strasno
hladno, i dok cekam prevoz pocinjem da se tresem, dok konacno nisam docekala da
me momci sa kontrole puste da u njihovom autu docekam svoj prevoz... Prolaze
minuti, i konacno neko od trkaca nailazi, dvojica momaka, stranaca... Zar su
oni jaci od mene!? "Mogu li ja da se predomislim!? ja bih da nastavim
trku!?"I sekund kasnije, ne sacekavsi
odgovor, vec stojim ispred auta i spremam se da nastavim trku... Neko vreme sam
sa tim strancima drzala temo, a onda sam se izdvojila (kakva greska!).
Opet uspon, dokle ti usponi!?Pedja i ja smo u mojoj basti,
objasnjavam mu gde da postavi gipsane PATULJKE..."Marina, trgni se, to su markacije,
nema Pedje..." Marina, jesi li videla patuljke!? O, da, jesam... Svaka
crvena markacija, bila je patuljak. Usponu nikad kraja, zbunje,
markacija, stene, markacija, zbunje, markacija, stene, markacija... "Ja se
vrtim u krug... Ovaj ispred mene me zeje*ava, postavlja mi markacije u
krug!" Pocinjem da vicem na trkaca ispred sebe: "Ima li kraja!? Dokle
u krug!?"... Valjda je stranac, odgovor nisam dobila... Ili njega nije ni
bilo!? Eto me konacno u Oprtlju... Jos
oko 35km do kraja... dobro sam, konacno mogu da trcim nizbrdo, nece mi trebati
vise od 5h da stignem do cilja... Ali, spava mi se... Trcim zmureci, pa se
trgnem... Nadala sam se da cu izdrzati do kraja... Saznanje da umesto 20km do
kraja imam 30 opet izaziva suze... Trcim, placem na glas, i razmisljam kako
ipak necu stici za 35h, nego 36h... Daleko ispod 40 planiranih.. :)))))) Ali,
od pocetka ne ide po planu, zasto bi sada...
Tadeja Krusec je organizator
trke, saznajem... Eto je, prica mi kako jedan deo staze moram preci prateci markacije,
a onda do Umaga moram sama da nadjem put. "Zasto su markacije postavljene
u kontra smeru!? Treba da trcim nazad!"... U sledecem momentu sa Groznjana
jurim nazad ka Oprtlju, trazim skretanje ka Umagu... Ostaje mi jos samo
nemarkirani deo staze, moram ga pronaci sama. Jurim nizbrdo, pa uzbrdo da
proverim sa Tadejom da li je to prava staza... "Ne, nije!"... Hajde
opet, nizbrdo, pa uzbrdo... Opet nije... Hajde opet nizbrdo, mozda ovog puta
nadjem cilj u Umagu... Nema... "Ali ja sam ipak presla svojih 100 milja...
Da li ce ih Tadeja priznati!? Nije fer da nas tera da trcimo nemarkiranim
stazama, tesko je naci put do Umaga"... U sledecem momentu, vec sam u sumi
u Velikom Mokrom Lugu, vrtim se u krug i trazim ulicu koja vodi do moje kuce.Vlada stoji sa mnom, objasnjava mi
kuda da dodjem do kuce, ali vrtim se u krug. Onda se pojavljuje Goran autom, da
me odveze, ali u trenutku kad prilazim autu, auto nestaje...Nema veze, docice Tadeja da me odvede
kuci, ionako je ona organizator, mora da brine o ucesnicima... Cekam, sati
prolaze, niko ne dolazi po mene... Trcim u krug, trazim nekoga ispred kuca koje
su tu, da bi mi objasnili u kom kraju Velikog Mokrog Luga se nalazim. Nema
nikoga...Hmmm... A sigurna sam da je to VML,
samo sa neke druge strane...konacno dolazi Vlada, objasnjava mi da
sam ja u svojoj kuci, samo je ne vidim. Stari fica plave boje, ustvari je moj
frizider. vadim hranu iz ranca, slazem na frizider, i jos uvek ubedjujem Vladu
da to nije moja kucaAli, kako ne umem da objasnim gde mi
je kuca, prihvatam da ja ipak zivim tu, da je taj fica moj frizider... Ali, gde
su svi!?
Trgla sam se jer se paleta na
kojoj sam spavala pomerila, i mislila sam da padam... Budim se, pored mene je
ranac, jakna, stapovi, u ruci drzim one kese od napolitanki i flastere... Pa,
da, trku sam zavrsila, Tadeja treba da prizna rezultat... "Ne, sta ce mi
ove kese u ruci!? Sta cu ja na paleti!?" Sunce vec przi, skoro je
10.30h... Zar nije poslednji put bilo 6 kad sam pogledala!?"Gde sam!? Odakle ja na sred
njive, na paleti!?" Sreca pa sam malo dalje ugledala coveka na traktoru...
Trcim do njega, pitam koji je dan... Ne zna da mi kaze... Pitam u kom delu
Velikog Mokrog Luga se nalazim, gleda me bledo... Pitam u kom gradu se nalazim,
uzvraca pitanjem odakle sam... Shvatam da mu delujem kao luda, ali odgovori,
covece, na neko pitanje!!! Konacno spustam glavu i na butini vidim svoj broj, i
shvatam da sam na trci, ali na pitanje da li smo u Umagu, debeli odgricno klima
glavom... "pa, gde sam, u pm!?"Onda pocinje da nabraja mesta koja su
oko nas... Groznjan, Buje... TO MI RECI!!!! Groznjan!!!! To mi je kontrolna
tacka ka kojoj sam krenula... Objasnjava mi debeli kuda da idem, i uplasena od
njega, bezim koliko me noge nose... Kad sam konacno zamakla, pokusavam da
nadjem neke markacije, ali ih nema... Pokusavam da se setim kako sam tu
dospela, ali ne znam..."Pedja
me ceka, sigurno brine"...
Stigla sam i u Groznjan... Iz
drugog puta... A tamo konacno poznato lice, Damir... Ja jos uvek ne znam da li
trcim, ili sam trku zavrsila, gde sam bila i sta sam radila... Ali znam da
moram stici u Umag... A do Umaga 5h plakanja... Tetiva ne da da potrcim, misli
se vracaju na onu paletu, na kontrolnim tackama se javljam ljudima, a nisam
sigurna da li ih vidim... Jos 20km do kraja, a meni treba 5h da ih predjem...
U toku noci su sumske staze bile ulice sa kucama, grane ljudi u odelim, stabla
zivotinje, a bare deca na biciklama... Iznad tunela sedeli su PATULJCI i
gledali me... Bila sam svesna da su to halucinacije... A u kom trenutku sam
prestala da budem svesna realnog sveta, i presla u svoj ishalucinirani svet!?
Na stazi skoro 45h... I nikada
necu prezaliti sto se tako zavrsilo, ali sam naucila da na trku moram otici
savrseno odmorna... ili ce se sledeca trka na nekoj paleti i zavrsiti!
Marina, da li si videla
patuljka!? O, da, i patuljka, i ljude, i lavove, i krave, i tigraste macke, i
sebe kao Alisu u zemlji cuda, veliku kao kuca, i lica ljudi na zemlji, i
zmajeve, i decu, i lustere u sred sume, i kraljevske stolice... Videla sam i
neke dve cipele cak 2 puta, na putu ka Groznjanu, koje niko drugi nije, ali sam
gotovo sigurna da su one bile prave. Video ih je jos neko!? A kada sam Pedju videla
500m od cilja, pravog Pedju, mislila sam da on nije pravi... Mislila sam da ga
vidim od silne zelje za njegovim zagrljajem... Kako je prijao taj zagrljaj...
I, da... ovo jeste moj sport!!! I
jako sam ponosna na svojih 45h... I jako sam srecna sto ona njiva nije moja
kuca!!!
Nikad nisam dosledno pratila niti jedan program
treninga. Za svoj prvi polumaraton sam se spremala sama i uz povremene
konsultacije sa iskusnijim trkačima, trčala sam, vozila biciklo, igrala tenis.
Za pripreme za prvi maraton mi je prijateljica poslala program koji sam svega
jednom otvorila. Znam da uvijek predlažu 4-5 trkačkih treninga sedmično a ja
bih uvijek jedva nalazila vremena za 3. Trčala bih treninge srednje dužine i
duge jer volim taj meditativni „long distance running mood“ a i bili su dobar
pokazatelj da bih trku mogla završiti u solidnom vremenu i bez bolnih
posljedica. Međutim, za svoju prvu ultru koju ću trčati 18.04. u Istri, po prvi
put pratim program treninga i na moje veliko iznenađenje, po prvi put sedmično
trčim 5 puta!
Nadam se da me niko neće pogrešno
razumjeti ali meni je cestovni trening nakon iskustva trčanja u prirodi toliko
prejednostavna i prevaziđena forma koja teško da može zadovoljiti moje trkačke
prohtjeve. Da se razumijemo, peglam ja asfalt još uvijek, i uživam u tome, ali
samo radnim danima iz razloga jer je tokom mjeseci kratkodnevice uz nefleksibilno
radno vrijeme od 9 do 17 nemoguće trenirati u prirodi koliko god da su mi brda
blizu. Zato s posebnim nestrpljenjem i radošću planiram svaki vikend i smišljam
gdje otići, s kim trenirati, koliko kilometara, šta ponijeti, šta obući.
Od skoro je te treninge lakše
organizovati jer je u BiH sve više trkača i trkačica koji vole planine,
spremaju se za učešće na trail trkama i posjeduju dovoljno avanturističkog duha
da se upuste u otkrivanje novih staza i bogaza. Trenutno funkcionišemo kao
neformalna grupa građana Trail Running BiH opredjeljeni da prvenstvo
promovišemo trčanje kao svima dostupan oblik rekreacije i trail kao savršen
spoj rekreiranja i boravka u prirodi. Osim toga, želja nam je da mi sami
upoznamo prirodne ljepote zemlje u kojoj živimo i svoje spoznaje i iskustva
prenesemo onima koji žive unutar njenih granica a o njima ne znaju ništa i
onima koji su van njenih granica, takođe o njima ne znaju ništa a zanimaju se
za njih više od ovih prvih.
Kako sam otkrila i zašto volim
trail?
Iako postoje trkačka iskustva koja
su univerzalna, postoje i ona specifična i lična koja nas prožimaju toliko
snažno da utiču na naš trkački profil ali i svijest pa čak i karakter ako
karakter percipiramo kao „način na koji opažamo i doživljavamo unutrašnju i spoljašnju stvarnost,
način na koji reagujemo na nju, na koji se branimo od te stvarnosti, izlazimo
na kraj sa životnim problemima“. Ne bih da generalizujem i glorifikujem
trkače jer ne mislim da su svi jednakog kapaciteta da prepoznaju trčanje kao
medij koji će ih oslobodi inhibicija, slabosti i uzdići na jedan viši nivo
svijesti na kojem će osjeti slobodu, snagu, povezanost sa prirodom i svijetom
koji nas okružuje. Ovo je nivo na kojem se trkačkim patikama dobro ugaze ego i
sujeta, a granica vašeg fizičkog bića izbriše jer postajete jedno sa prirodom
oko vas. Volim trail jer me odvojio od buke civilizacije kojoj (ne)pripadam,
osnažio mentalno i fizički, otkrio krajolike pred kojima mogu samo da ćutim. Treninzi
koje sam postepeno izmještala iz urbanih zona na okolne uzbrdice a zatim i na
planine su me postepeno pripremili i uveli u svijet trail trčanja. U početku
nije bilo lako. Nemam planinarskog iskustva pa mi je trebalo vremena da
otkrijem staze, upoznam planine i prevrtljivu ćud prirode, upoznam trkače
slične sebi, okupim ekipu i započnemo zajedničke treninge.
To su moji razlozi zašto volim trail
trčanje i osvrt na slijed događaja koji me je odveo na planinarske staze. Možda
nisu dovolno snažni, opipljivi i konkretni. Neki će se opet s njima
identifikovati. Da se preispitivanje ne zavši samo na mom ličnom doživljaju,
zamolila sam prijatelje, trail trkače i trkačice, rekreativce i profesionalce,
da odgovore na ista pitanja kako bi vam zajedno dali dovoljno argumenata da
probate trčanje u prirodi i da ga zavolite ako do sada niste.
Kako sam otkrio/la trail i zašto ga volim?
Goran Lesjak
Budući da živim u prekrasnoj prirodi od rođenja
trčim trail, od kada sam počeo trčati 1986 a da toga nisam bio niti svjestan
jer mi je oduvijek bilo draže trčati po šumskim stazicama od trčanja po cesti
ili atletskoj stazi. Službeno svoju prvu ultru u nekoj trci sam odradio 2010.
na otoku Pašmanu u sklopu Škrapinga (nije trail već treking ali je vrlo slično)
Trail trčanje je spoj meni najdražih aktivnosti
koje su mi inače služile za opuštanje a to su trčanje i planinarenje tako da
kada ne mogu izaći u prirodu na trčanje onda nisam najsretniji. Samo trčanje u
prirodi po divljim trail stazicama mi je jedan oblik meditacije i zato često
volim biti sam sa stazom jer su onda i moj duh, moje tijelo i ta priroda oko
mene jedno.
Nataša Rogić Jukopila
Sasvim
slučajno sam otkrila trail. Godinama sam planinarila, pa su mi prijatelji
spomenuli utrku „100 milja Istre“. Bez puno razmišljanja, prijavila sam se na
prvu utrku u životu i to na 105 km. Cilj mi je bio samo stići do cilja.
Rezultat mi nije bio bitan. Zanimalo me kako će moje noge funkcionirati nakon
70, 80 i više kilometara. I uspjela sam stići do Umaga za manje od 23 sata.
Bila sam prestrena sto sam to uopće uspjela prijeći pa sam se odmah prijavila i
na 100 km Velebita što sam isto uspjela završiti. Nakon Velebita sam ubacila i
malo trčanja da budem brža i sad sam postala ovisna o utrkama, trčanju, trailovima.
Uz posao i trogodišnjeg dječaka, nažalost nemam puno vremena za trening, ali
sam otkrila novu ljubav, na što sam posebno ponosna.
Veroljub
Zmijanac
Trail
trčanje sam otkrio u Nemačkoj u prelepoj šumi nadomak Štutgarta 2008 godine. Tu
sam napravio prve trkačke korake. Nakon toga 2010 godine sam istrčao Alpski
maraton Oberstaufen i otkrio totalno novi svet trčanja.
Trčanje je prilika da dođeš u kontakt sa sobom. Na stazi, uz HR i pejs
podatke otkrivaš svoj dah upoređujući osećaj sa podacima na satu. Trail je
nešto totalno drugačije. Tu je otkrivanje sebe igra Prirode u kojoj i ti
postojiš i tebe kao jednog elementa te prirode. To je onaj trenutak kada pored
tebe protrče grupa srna ili kada se spotakneš i padneš na zemlju. To je
istovremeni osećaj odvojenosti od Prirode, straha da ćeš se izgubiti,
povrediti se i ostati sam negde duboko u šumi i jednog čudnog spokoja da je sve
u redu, savšreno i da ti se tu ništa loše ne može dogooditi. Slična analogija
je kao plivanje u bazenu i plivanje u moru.
Nermina
Grierson
Godinama
sam gledala slike i ljepotu staza kojima trail trkači prolaze. Uglavnom, trail
running u Bosni sam počela nedavno kada sam upoznala fantastičnu ekipu Trail Running BiH koja je
bila voljna da podijeli sa mnom staze i vrijeme. Zašto volim trail? Zato što
volim prirodu, zato što mi to prostranstvo daje osjećaj slobode, što me trčanje
šumskim puteljcima vraća u djetinjstvo. U Bosni je malo teže trčati trail sâm
jer staze još uvijek nisu najbolje obilježene ali svaki put kada izađemo da
upoznamo novu stazu, kilometri klize i nemaš nikada osjećaj da želiš stati. To
je onaj trenutak kada ne postoje granice.
Tanja Stojanovski
Planine
mi pružaju osećaj slobode, snage, osećaj da sam živa, izmame i poneku suzu zbog
sreće da sam zdrava i da mogu bezbrižno trčati i uživati u njihovim lepotama.
Tajne koje kriju planine, brda, potoci, cveće, predivan čisti vazduh,
životinje, krajolici koji te očaraju svojim lepotama, sve je to deo i razlog
mog obožavanja trail trka. To isčekivanje neočekivanog kada si po prvi put na
nekoj novoj planini, u nekoj novoj zemlji.
Mate Ćurić
Poslije
dugo godina planinarenja i alpinizma, jednostavno sam ušao u trail trčanje, na
nagovor prijatelja, a to je bilo 2009. Poslije toga sam redovni sudionik
trekking utrka. Zašto volim trail trcanje? Jednostavno to je moja ljubav prema
prirodi, uživanje u trčanju kroz šumske puteljke, po grebenu planine. Nezamjenjiv
osjećaj koji mi pruža zadovoljstvo, sreću i spoznaju da postojim.
Sandra
Juhaz
Na
planinarskom izletu mi prijatelj govorio o trekingu i trailu i nagovorio me da
dodjem na jedan i probam tj. vidim o čemu se radi. S obzirom da sam bila jako
skeptična jer sam smatrala da se u planinu i na brdo ide uživat u prirodi i
pogledima s vrhova rekla sam da ću razmislit. Razmislila, probala i našla se u
tome. Osoba sam koja ne miruje, volim prirodu i šumu a trail mi sve to
omogućava. A uz to upoznajem nove ljude i nove krajeve.
Ivan Simić
Pre nekoliko godina u Ovčar banji organizovana je trka "2
za 2" u kojoj je trebalo osvojiti dva vrha - Ovčar i Kablar, i to mi je
bio prvi susret sa trejlom, nečim što će mi kasnije postati velika ljubav i
strast. Nakon Ovčara i Kablara sledio je Fruškogorski maraton, zatim Hercules u
Rumuniji, i ubrzo su mi trejl trke u potpunosti zamenile drumske kao prvi izbor
što se tiče omiljene outdoor aktivnosti.
Trejl jednostavno predstavlja potpunije iskustvo - trejl je
zanimljiviji, naporniji, bogatiji, uzbudljiviji, zahtevniji, suroviji - na
asfaltu se obično boriš sâm sa sobom - svojim ograničenjima, svojim
mogućnostima - u planini ti je priroda ne toliko scenografija koliko izazov sâm
po sebi. Kada obuješ patike i istrčiš na asfalt samo od tebe zavisi da li ćeš i
proći kroz cilj - u šumi nije tako, potrebno je biti koliko trkač toliko i
ratnik jer planina ne poklanja prolazne ocene, i ako nisi spreman i koncentrisan
osetićeš to na sopstvenoj koži - i zato je koliko volim toliko i poštujem.
Tadeja
Krušec
Sve
je počelo 2005. godine sa treking ligom. Na Mosor trekingu sam upoznala Žanu
Rajić iz AK Sljeme, and rest is history. Uz
trenera Janka (Dragan Janković) sam počela redovito trčati i uskoro sam se
natjecala na svim mogućim dužinama i terenima, od kros lige, zimske i ljetne
brdske lige, polumaratona, maratona, planinske trke. Međutim, planinske trke na
duge staze su me izrazito privlačile i od tud trail. Htjela sam se odmorit od
trekinga, gdje više-manje moraš stalno biti koncentriran na kartu i uz
manevriranje po zahtjevnom terenu moraš i unaprijed planirat i razmišljat kamo.
A na trailu samo pičiš i pratiš oznake.
Nikola
Kujundžić
Trail
trčanje sam otkrio kada sam prvi put otisao na Fruškogorski planinarski maraton
i od tada idem svake godine na različite dužine od 57 do 111 km. A trail
trcanje volim jer se uvek srećem sa novim predelima, jer mogu da uživam u njima
a i samim tim imam vremena da budem sam sa sobom što mi prija.
Alen
Paliska
Sasvim slučajno sam otkrio trail. Ustvari, aktivno sam se
bavio nogometom više od 20 godina. Jednom me Elena odvela na Učku da tamo
čekamo dvoje prijatelja koji su tada nastupali na Učka treku. Meni je bilo
nevjerojatno da itko može u tako kratkom vremenu istrčati 30-tak kilometara.
Već sljedeće godine (2007.) sam nastupio na Labinjonskom trekingu i tu sam se
zarazio. Trail je došao sam po sebi nakon što smo odlučili organizirati pravu
utrku (100 Milja Istre 2013). Prvo, trail (i treking) je jedan od
najpozitivnijih sportova. Radio sam u desetak raznih sportova, nijedan od njih
nije ni blizu te pozitivne, prijateljske atmosfere koja se dešava u trailu.
Drugo, trail trčanje je kontakt s prirodom i potpuna sloboda
kretanja, totalno različito od cestovnog trčanja gdje su trkači opterećeni
štopericom i ograničeni urbanom sredinom. U trailu je svaka utrka posebna
priča, utrke nisu međusobno usporedive i upravo je to najveća prednost traila,
svaki put novi uvjeti, novi detalji, novi doživljaj, nova emocija. I još jedan
bitan detalj: u trailu su i "zvijezde" ljudi od krvi i mesa, uvijek
dostupni i praktički na svakoj utrci možete razmijeniti koju misao sa najvećim
imenima svjetskog trail trčanja.
Jelena
Dragićević
Trail trčanje sam otkrila sasvim spontano. Može se reći kroz
planinarenje. Planinarenjem se bavim duže. Zapravo imam i "staž" od
6-7 godina u trčanju, ali za svoju dušu, i uglavnom u urbanoj sredini. Sve
češći boravak u prirodi - planinama pre svega, inspirisao me je da i tamo
"pustim" korak. Trail volim zbog svega onoga što planina pruža. Zbog
neopisivog osećaja slobode; prirode nezagađene gradskim "dahom";
izazova i za telo i psihu. Istražuješ put kojim trčiš a na tom putu i o sebi
otkriješ mnogo.
Šimun
Cimerman
Trail sam otkrio po prvi puta 2006. godine, kada sam
sudjelovao na Ultra Trail du Mont Blanc. Volim trail, a za razliku od trčanja,
što je to jedan od najljepših načina da se upozna i doživi neka lokacija. Zato
već, primjerice, 3 godine za redom odlazim u Maroko na Atlas Ultra Trail, gdje,
a pod uvjetom da ste fizički spremni, u samo 24 sata i 110km možete upoznati i
doživjeti lokaciju ala Atlas gorje ili bilo koju drugu.
Mladen
Nedić
Tragajući
za nečim drugačijim od cestovnog trčanja došao sam u kontakt sa trailom.
Logično je bilo da se trčanje nastavi u prirodi, u malo drugačijem i ljepšem
ambijentu. Ono što volim kod trail trčanja je neprestano pomjeranje vlastitih
granica i jedan neopisiv osjećaj slobode, a sve to doživljavam u prirodi, na
lijepom i zdravom mjestu.
Polona Deželak
Kada
počinješ da trčiš, trčiš svugdje i tako sam odkrila sve oblike trčanja. Trčanje
po asfaltu te tjera na brzinu i vrijeme a kada se nađeš u šumi i na
travnjacima, zaboraviš na vrijeme, žurbu, nema smetnje automobila i džumusa i
tako se izgubiš u trčanju. Zato si uvijek govorim, da mi je asfalt za trening a
trail za dušu.
Damir Mesec
Trail
trčanje sam otkrio putem interneta, preko društvenih stranica i youtube-a. U
našim krajevima je prije par godina bio zastupljen samo treking, ali kako je
odmicalo vrijeme počele su se pojavljivati i prve trail utrke. Razlika izmedu
trekinga i traila jeste da je trail staza u potpunosti oznacena, a treking
utrka zahtjeva orjentaciju. Trail mi se dakako daleko više sviđa jer sam prije
svega natjecatelj koji voli fitnes i rezultate, a i bavim se trenerskim poslom
koji isto to zahtjeva. U treking utrkama nije pravilo da pobjedi onaj koji je
najboljoj fizičkoj formi. Mogu pobijediti i oni slabiji ali koji se jako dobro
snalaze u prostoru, i to je čar trekinga. Zato više preferiram trail trčanje. A
trail volim jer volim boraviti u prirodi, ponajprije na planinama. Volim mir i
tišinu koju one daju. Iako ponekad volim imati društvo na treninzima, treniram
uglavnom sam. Kombinacija planina i trčanja mi savršeno pašu kako za tijelo tako
i za dušu, tako da trail trčanje savršeno odgovara mojoj osobnosti.
Mirsad
Abdaković
Moj
prvi trail je bio u decembru 2010. godine - "Istra u srcu", 57 km,
Savudrija - Novigrad i svake godine sam opet i opet na toj utrci. Trail volim
zato što nije monotono dosadno cestovno trčanje i naravno zato što smo u
prirodi, brdima, šumama. Osjećaj slobode. Imam lijepa iskustva i dobre
rezultate sa takmičenja u Salzburgu na 100 km sa 2500m visinske razlike (ukupno
12. mjesto), Trail maniak 57 km u Klagenfurtu, 100 milja Istre (2013) i nadam
se startom broju za UTMB 2015!